14. 3. 2016.

Uvod u iransku kinematografiju: Ukus trešnje

Taste of cherry (Ukus trešnje) autora Abasa Kijarostamija, jedan je od poznatijih savremenih iranskih filmova, snimljen krajem prošlog veka u jedinstvenoj ambijentalnosti peščanih predela. S jednostavnom, svedenom fabulom, deo koje i ne biva otkriven, ovaj film se bavi sudbinom jednog junaka, o kojem do samog kraja ne znamo puno, sem da je čovek koji sebi želi oduzeti život i traži osobu koja će mu u tome pomoći, tako što ga, potom, zakopa.


Fabula je dakle minimalistička, no ne i siromašna - oskudnost informacija pogoduje utisku misterije i univerzalnosti situacije, te takva prilagođava uskoj glavnoj tematici. Usput se, svakako, otkrivaju i sporadične stvari - pored glavnog upoznajemo druge junake i njihove živote; njihove svakidašnje probleme i opštu duhovnu klimu. Taj elemenat dokumentarnog prikazuje stanovštivo kao plemenito, i i razne pojednačne ljude kao dosledne svom pozivu i dužnostima (što, u osnovi, sugeriše na dužnosti opšteljudske); takođe, koristi se, u umetničkom smislu, vrlo pogodnom atmosferom - ambijentalnošću peska, suvom beznadežnošću pustinje, koja, takođe, biva slikom unutrašnjeg stanja junaka i njegovog (neobjašnjenog) očaja sa ironičnom primesom mirnoće. 

Jasno nam se (u početku makar) daje do znanja kako je on čvrsto rešen da svoju ideju sprovede, premda u potrazi za osobom koja bi mu pomogla (iako toj osobi sleduje nagrada) dugo ostaje bez rezultata. Dijalozi, kao i ostala dešavanja ostvarena su u sporom, realističnom ritmu koji pogoduje utisku stvarnosti zbivanja (što, s tehničke strane, potkrepljuje i položaj kamere, koji uvlači u stvarnost filma). Sadržinski, dijalog je siromašan; što se, svakako, može pripisati tendenciji k realizmu.  . Razgovor sa starijim čovekom koji jedini pristaje da pomogne glavnom junaku šalje dobru moralnu poruku; ipak, van direktnog značenja koje nalikuje na jednu od poznatih zen-priča, ovoj istini ipak fali estetizacije.


Važan momenat, u suštini dopadljiv, jeste onaj kada stariji čovek pokaže glavnom liku o postojanju drugog, dužeg ali i lepšeg puta. Jasno, ovakav savet vrlo nedvosmisleno prati namere savetodavca, a to je da glavnog junaka odvede od prvobitne odluke. (pokazivanjem njegove objektivne istine - drugačijeg puta). Ipak, ni ovo rešenje tehnički nije dovoljno ubedljivo da bi mu se pripisala istinska umetnička snaga; jer u tim je scenama stariji čovek mudrac tek po poruci i odmerenosti životnog iskustva, ali ne i po pitanju umetničke transformacije.

Pojedini delovi se (previše!) lako daju očekivati - kako kritičnost situacije  raste tako opada sigurnost glavnog junaka, što je, zapravo, i previše "prežvakana" istina, premda je, za realističnost celine, prirodan nastavak. Sam kraj filma, zapravo, pokušava izbeći one banalnosti koje prethodno načinje - tako što umesto bilo kog od dva trivijalna kraja bira jedan fiktivni, gde se realnost filma naglo prekida i prelazi u realnost snimanja. Tako se, zbilja, izbegava šablon i predvidljivost - međutim, čini se da glavna tema ostaje donekle nerazjašnjenom, te kraj, iako originalan, ne biva u potpunosti ubedljiv.


Zbirni utisci dakle ističu neobičnu likovnost predela, minimalizam teme i njeno pažljivo osmišljavanje, oštroumnost perspektive i opravdanu škrtost fabule. Nasuprot tome, problematičnim biva uprošćavanje, trivijalnost dijaloga i oskudnost celokupne komunikacije, pojedina neumetnička rešenja, manjak estetizacije i realistička suvoparnost, ali, svemu tome u filmu možda i jeste mesto, kako je, može biti, upravo pomenuta trivijalnost onaj aspekat realnosti koji k očaju vodi glavnog junaka.

Нема коментара:

Постави коментар