13. 10. 2015.

I mesečina može biti pogled na svet - Miroslav Krleža

Krležin roman "Na rubu pameti", snažna, uverljiva slika mnogih "mesečina", ideološki nepristrasan prikaz iskonske neusaglašenosti ljudskog društva, često je (a itekako neopravdano!) cenjen manje od nekih drugih Krležinih dela. Ipak, "Na rubu pameti" na jedinstven, neponovljiv način pomera granice individuаlizma - i tako Krleža, u izvrsnim redovima očajničkog zgražavanja nad izlizanim idealima kulturne elite, tzv. "cilindraša", evocira renesansnu poruku Roterdamskog, formulišuči je u duhu novog vremena i novih istorijskih okolnosti, na još smeliji, ali i univerzalniji način, praveći od prvobitne kritike gluposti opšte odricanje od svakog sistema razmišljanja sem skeptičkog. Jer, kako kaže u romanu, "i mesečina je pogled na svet".

Portret Krleže - Ljubo Babić


Glupost se je zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi, a ta je cilindraška glupost elemenat što sam ga proučio prilično pomno, jer sam među tim cilindrijacima imao čast i sreću proživjeti čitav jedan svoj maleni, neznatni život skromnog građanskog lica, toliko skromnog, te se rasplinulo gotovo do nevidljivostiNaš domaći, autohtoni, takoreći, narodni rasni homo cylindriacus, dakle, koji stoji po pravilu uvijek na čelu jedne takozvane "kulturne (cilindraške) ustanove", razmišlja u sjaju svoga građanskog dostojanstva o sebi ovako: u ime sedam hiljada doktora naše cilindraške znanosti, ja stojim na čelu te iste naše znanosti kao njen najučeniji predstavnik, svakoga poštovanja najdostojniji! Svaka moja riječ do dana današnjega bila je na svome mjestu i u mojim veleučenim raspravama što ih je štampala naša cilindraška akademija nema ni jedne jedine pravopisne pogreške, a naš je pravopis, zna se, prilično zapleten. 


Knjiga počinje energičnom, sugestivnom ekspresijom unutrašnjeg nemira glavnog junaka, koji, u kontekstu svog očajničkog vapaja oseća glupost kao silu, sveprisutnu poput Zemljine teže, konstantu ljudske istorije i prirode; a njen ogromni, neiscrpni izvor nalazi u tzv. kremu društva, u izveštačenom svetu elite, njihovom "pogledu na svet", ali i uopšte pogledima. U momentima Šopenhauerovski ton sa čestim (i nikako sučajnim!) pominjanjem osnivača budizma, aluzija je na svet kao predstavu; ali ta predstava, ta prežvakana impresija sa pozornice života, ovde je predstavljena sa aspekta pogubne moći njene vlastite isključivosti. Nepolitizovana, više pesnička slika (i to probuđenog, a ne propalog pesnika!) razotkriva razornost sistematizacije, vizije, pravila; u suštini - društvenog standarda koji isključuje neki drugi, a takav je kod Krležinog doktora prava bukvalno svaki. Pluralitet shvatanja tako je prikazan dvostruko: s jedne strane, kao ultimativni preduslov individualne slobode, ali i kao uzrok tiranije ideja. Jer pogled na svet, kako kaže Krleža, ima i moralna neznalica Domaćinski, i "Arpad i Atila, i Hugo-Hugo, Marko Antonije Javoršek i Oto-Oto"...

Svi ti bezbrojni, sverazrješujući i sveodgonetavajući "pogledi na svijet" svjetlucaju kroz tminu ljudske svijesti već prilično dugo, možda već dvadeset ili trideset hiljada godina. Ti "pogledi na svijet" frcaju kao iskre iz glavnje, a onda se odmah nekoliko trenutaka kasnije i gase, a tmina ljudske svijesti, vidite, ostaje uvijek jedna te ista: jednako gusta, jednako zagonetna i jednako mračna! Kakav "pogled na svijet" tražite vi od mene da ga ispovijedam? Da čovječanstvo napreduje, da postoji progres, da putujemo u Platonovu Državu ili Državu svetoga Augustina, da iz Loyoline Države putujemo u Kozmopolis? To? Evo, gledajte, večeras, dok mi razgovaramo, večeras je zemlja okrugla, a jučer je još bila pladnjasta. Jučer još bila je zemlja beskrajno velika vodoravna ploča koja je svršavala na Islandu i na Gangesu, danas je ona sasvim neznatna, malena bazarska lopta na kojoj su razmaci (između beskrajno udaljenih pojmova Island i Ganges kroz vjekove gotovo neprebrodivo rastavljenih) tako neznatni te ih možete svladati hitrije od jednog zemljinog okretaja, takoreći između jednog i drugog doručka. Danas po toj jeftinoj i svima već pomalo dosadnoj i detaljno poznatoj loptici putuju lađe, i leteći strojevi, i parostrojevi, i dinamo-motori u svima smjerovima, danas se odvija sve po utvrđenom voznom redu običnog, svakodnevnog tramvajskog prometa. Danas tim najsuvremenijim prometalima putuju takozvani tehnokratski "pogledi na svijet", kao što su jučer diližansama putovali barokni "pogledi na svijet", a prekjučer faraonski i asirski, a dan prije spiljski, a sutra će falansterski, dok su jučer još bili michelangelovski. 

Naš doktor prava, centralna ličnost romana, on ima samo skepsu, on je, kako (delimično tačno) kaže njegov sagovornik, zapao u nihilizam i hamletovštinu; koje su, čini se, kao termini ovde još bogatijeg značenja, odnosno, nije reč ni o ni nihilizmu ni o hamletovštini već i nečem većem od toga; premda se glavni junak zaista doima kao neka vrsta savremenog Hamleta, što po intenzitetu svog fiktivnog ludila, što po tragizmu svoje neshvaćenosti, izopštenosti koju mu nameče društvo koje je, ma kakvo da je, u srži totalitarno. I tako se kroz prikaz jednog dela sveta (a takvi su, svakako mnogi) daje nedvosmislen primer duhovne nepismenosti "cilindraša", te tako zalazi u jednu društvenu krajnost, koja je po prirodi svoje socijalno-ekonomske strukture prevashodno kapitalistička. Ipak (a u tome je posebna vrednost ovog dela!), Krleža je itekako nepristrasan, ovde on kritikuje i komunizam i štošta drugo; šta više, konstatuje da u biti anarhična mnogostrukost ljudske naravi omogućava (zapravo, dopušta) bolja stanja, ali s sobom uvek nosi nešto despotsko. Na taj način, Krleža namerno zapada u (odista suštinsku!) protivrečnost - čineći da njegov buntovnički nastrojen junak suptilnog nihilizma u svom "neuravnoteženom" liku sporadično sažme i ideje jednog Tolstoja. 


Krleža je direktan; sa svojim dugačkim rečenicama zavlači u vrtlog odbrane "ludosti" - a ludost je tu, namerno hiperbolisana, ništa drugo no individualna sloboda, slikovito prikazana kroz društvenu odbačenost. A to društvo utemeljeno na kiču i obmanama, na izlizanim, folirantskim kodeksima, svi ti "cilnidraši" i njihove loše odglumljene vrednosti (jer su, zapravo, oni pravi nihilisti!) - sve to nije ništa drugo no neukus, progres preobražen u svoju suprotnost, primitivizam ukalupljen u privid uzvišenosti. Odvažni advokat koji prešavši pedesetu odjednom poželi da izađe iz kostima prefinjenog, robotski dosadnog građanina, i poput Hajzenberga (Voltera Vajta) iz  popularne serije "Breaking bad" (samo, ipak, s nešto moralnijem ciljem) krene trnovitim putem ostvarivanja vlastite misli, odnosno, u slučaju Krležinog junaka ostvarivanja istinske, ljudske, hamletovske pravde. I to, pre svega, hamletovske! Jer, kao što je već rečeno, glavni junak nije ništa drugo nego savremeniji Hamlet, s jednom malom, ali fundamentalnom razlikom - što je Hamlet uticajniji, što Krležin pravnik ludost ne glumi već je nehotice dobija kao epitet, najzad, jer mu ta ludost ne odgovara, tačnije škodi. Ili, možda ne? To bi, svakako, moglo objasniti njegovo nepokolebljivo držanje, njegovo suvereno nepristajanje na pravila igre u kojoj je prethodnih decenija i sam bio strasan igrač (ili, baš naprotiv!). Svakako se čini, bar u navratima, da je položaj odbačenog bivšem "cilindrašu" bio neka vrsta utehe - te je, u moru provokacija i palanačkog ogovaranja, u kolopletu opšteg neukusa, začaranom krugu neprihvaćenosti, odlučio da istraje na svojoj iskreno izrečenoj misli.

Naravno, "Na rubu razuma" je na rubu mnogih drugih stvari - dakle, ne samo loše iskorišćene ideologije, već na raznim njenim srodnim pojavnim oblicima. Svakojaka sećanja glavog junaka, Vudrigine misli izrečene kajkavskim narečjem, Mesec posmatran sa slamarice, razmišljanje o arhitekturi Starog Rima, epizode iz hotela "Evropa", partije šaha i večeri u tref baru, pismo iz Beča, Kafkijanski proces - sve je to Krleža uspeo da skupi na stranicama svog ubedljivog romana, u kojem, je, kroz hrabro nepristajanje na asimilaciju predstavljen čovek, istinski čovek usred raznih Domaćinskih i Huga-Huga, onaj isti čovek kojeg je (bar u popularnoj priči) vekovima unazad sa svetiljkom usred bela dana Diogen tražio na prepunom trgu.

Нема коментара:

Постави коментар